Article of Marieluise Beck firstly published at Heinrich Boell Foundation [Ed.] "Srebrenica – Erinnerung für die Zukunft", also available in English, Bosnian, Serbian and Croatian translation.

Marieluise Beck

Pacifizam otpušta svoju djecu

Masakr u Srebrenici je sinonim za prekretnicu evropske politike popuštanja prema srpskim i hrvatskim ekstremistima. Hladnokrvnost generala Mladića i njegovih četnika, koja naprosto oduzima dah - a oni su naočigled UN i holandskih zaštitnih trupa ubili 7.000 do 8.000 muškaraca, mladića i dječaka - istovremeno je mnoge koji su se rodili u vremenu poslije nacističke Njemačke natjerala da revidiraju ono u što su dugo bili sigurni. Izrazom „Nikada više rat“, koji je postao osnovno ubjeđenje djece onih koji su počinili monstruozne zločine nacističke Njemačke, očigledno se nije mislilo na jednu stvar: Kakav ćemo stav zauzeti prema žrtvama koje se od bestijalnih počinilaca mogu zaštititi samo oružanom silom?

Nije ovo pitanje na dnevni red stavio tek užas koji se desio u Srebrenici. Još od napada srpskih ekstremista na hrvatski Vukovar, progona i ubistava muslimana iz Prištine, od napada zloglasnih Arkanovih paravojnih jedinica u gradovima istočne Bosne i izgladnjivanja ljudi u Sarajevu koje smo svakodnevno mogli pratiti na televiziji, više se nije smjelo gledati ustranu pred gorkom istinom da na pitanje kako da se spase životi ljudi pred onima koji više ne znaju ni za civilne zakone, ni za ljudska prava, ni za moral i etiku, odgovor nije bilo snabdijevanje namirnicama.

Ispijeni i izgladnjeli ljudi obrijanih glava koji su se mogli vidjeti iza bodljikave žice u Omarskoj razotkrili su gorku istinu da u Evropi, na koncu prošlog stoljeća, ponovo postoje koncentracioni logori. Ove slike su, doduše, izazvale saosjećanje u javnosti, ali je put ka odlučnom stavu za mnoge, ipak, bio još vrlo dug.

Prvo je veoma dugo vladalo mišljenje da dosljedno provođenje embarga znači najefektniji i najblaži put ka ublažavanju nasilja. Prešućivana su pri tome mnoga nezgodna pitanja, kao npr. da li dosljedno proveden embargo, koji u pravilu pogađa civilno stanovništvo – a time često i najslabije slojeve društva i one koji u svemu najmanje sudjeluju – stvarno može biti pravedan. Kao i pitanje kojim sredstvima treba provesti embargo, kad ima sila koje nisu spremne da ga se pridržavaju, kao što je to očito bio slučaj sa Rusijom, Irakom i Grčkom?

Kada se postavilo pitanje kako zaustaviti agresore na Balkanu, ustalasali su se ljevičarsko-zeleno-socijaldemokratski krugovi. Pri tome se pokazalo da je teško odgovoriti i na samo pitanje ko je počinilac a ko žrtva, očito i zbog toga da se izbjegne surova činjenica da je trebalo jasno i bez ograničenja stati na stranu žrtve.

Krojaču politike prema istoku Evrope, Egonu Bahru, činilo se da nema alternative onome „pustiti“ da ovaj konflikt u Evropi na kraju dvadesetog stoljeća „iskrvari“. Peter Glotz se trudio da pokaže kako je Auschwitz jedinstven događaj, da bi se suprotstavio glasovima koji su opominjali – kao na primjer Marek Edelmann, koji je kao čovjek koji je preživio Varšavski geto postulirao moralnu obavezu da se djeluje.

Jednostavno, bilo je nemoguće da se izgovori ono skoro neizrecivo, naime, da se položaji četnika na brdima oko Sarajeva moraju bombardirati kako bi se oslobodili ljudi zatočeni u gradu. Da će se humanitarni konvoji UN do izgladnjelih morati dopremati uz primjenu oružja, kada male trupe naoružanih ljudi stanu na put kamionima, ili da će, ako se međunarodna zajednica plaši rizika – naime, da će žrtvovati vlastite vojnike – morati dati Bošnjacima pravo na samoodbranu, a time i pristup oružju.

Nerijetko je diskusiju o problemu nužne intervencije određivalo sjećanje na vlastite patnje tokom bombardiranja njemačkih gradova. I tako je pitanje koje je postavio Peter Schneider - zašto djeca počinilaca misle da iz agresije svojih očeva moraju izvući zaključak o neprimjenjivanju sile - dobilo uznemirujuće opravdanje: nisu li Poljaci bili ti koji su se uz upotrebu oružja morali štititi od njemačkih napadača, nije li Rusija bila ta koja je uz neviđene žrtve odbila napad njemačkog Wehrmachta, nije li se moralo bombardirati pruge prema Auschwitzu kako bi se mađarskim Jevrejima možda pružila malena šansa da prežive? Zar primjena sile kojom se suzbija nasilje nije bila legitimno sredstvo, štaviše, sredstvo na koje nas obavezuje moral kako bi se zaustavila nepravda?

Nije nam tek to nezamislivo ubistvo u Srebrenici postavilo sva ova pitanja. Pitanja je bilo i ranije. Trebalo nam je dosta vremena da bacimo jedan novi, drukčiji pogled na mnoge stvari koje su izgledale politički sigurne, koje su nas pratile kroz sve one godine u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.

Bio je 30. juni 1995. godine kada je njemački Parlament, izjašnjavajući se o učešću u intervenciji u ratu, glasao protiv Bosanaca. To je bilo deset dana prije pada Srebrenice. Ja sam glasala u korist zahtjeva Kohl/Genscherove savezne vlade za vojni odgovor na ubistva i progone, uz osjećaj da bismo iz historije morali izvesti neke druge pouke, a ne pacifizam. (see also here )

---

The german brochure "Srebrenica – Erinnerung für die Zukunft" could be ordered directly from the editor Heinrich Boell Foundation here .